Trideseta je obljetnica vjerojatno najtežeg pojedinačnog ratnog zločina Hrvatske vojske u ratu u Hrvatskoj 1991-1995.
Trideseta je obljetnica vjerojatno najtežeg pojedinačnog ratnog zločina hrvatskih snaga u ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995.: na današnji dan prije trideset godina, 1. svibnja 1995. oko šest sati ujutro, postrojbe Hrvatske vojske (HV) ušle su u selo Medari, šest kilometara zapadno od Nove Gradiške u zapadnoj Slavoniji, i ubile 22 civila, među kojima troje djece i jedanaest žena. Do danas za taj zločin nitko nije odgovarao, premda se točno zna koje su postrojbe HV-a tog jutra ušle u Medare.
Zločin je počinjen na samome početku akcije čiji je službeni naziv bio vojno-redarstvena operacija Bljesak, i kojom je trokut od Pakraca i Lipika na sjeveru do prilaza Novskoj na zapadu i Medara na istoku vraćen u hrvatski ustavnopravni poredak, nakon što je četiri godine bio etnički očišćen od Hrvata, nedostupan hrvatskim vlastima i pod okupacijom samoproglašene Republike Srpske Krajine. Bila je to legitimna vojno-policijska akcija kojom je započeo tromjesečni finale političkog i oružanog procesa konačnog oslobađanja Hrvatske, ali i širi proces konačnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, okončan potpisivanjem Daytonskog sporazuma u Parizu krajem te 1995. godine.
Tim više je zločin u Medarima apsurdan, počinjen bez ikakva vojnog ili taktičkog opravdanja, te vrijedan svake osude: umjesto da hrvatska vlast upotrijebi svoje legitimno pravo na obranu i svoju zemlju oslobodi bez nepotrebnih, naročito bez civilnih žrtava, već na samom početku počinjen je monstruozan ratni zločin čija težina s godinama biva sve ozbiljnija, jer pravosudni sustav, ali ni cijelo hrvatsko društvo, ne pokazuju nikakvu spremnost da zločin bude kažnjen i osuđen, a žrtve vjerodostojno obeštećene.
„Bila sam dijete, što sam mogla napraviti“
Zločin su preživjele Zvjezdana i Slađana, šestogodišnja i četverogodišnja kći Željka Dička. Dvadeset šest godina nakon tragedije, 2021., tada 32-godišnja Zvjezdana je za zagrebački tjednik Novosti ispričala što se dogodilo: “To jutro smo se probudili jako rano, prije šest. Mama je otišla na posao u Okučane, gdje je za UNHCR (Visoki komesatrijat UN-a za izbjeglice) radila kao patronažna sestra, a tata u dvorište po drva. Seka i ja smo ga čekale u kuhinji gdje je trebao naložiti vatru i napraviti nam doručak. Odjednom smo začule komešanje, približile se prozoru i vidjele da našoj kući prilaze vojnici. Tati je jedan od njih rekao: ‘Željko, predaj se.’ Dobio je metak u čelo i pao na prag kuhinje. Očito je to napravio netko tko ga je poznavao. Jer kako bi mu drugačije znao ime? Iako sam tada imala šest godina, odmah mi je bilo jasno što se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. Nisu nas primijetili pa su otišli dalje. A onda su uslijedili užasni krici naših prvih komšija. Bila sam dijete, što sam mogla napraviti…”, ispričala je Zvjezdana.
Prema informacijama Srpskoga narodnog vijeća (SNV), institucije srpske manjinske autonomije u Hrvatskoj, sve 22 žrtve bili su civili srpske nacionalnosti. Među njima bilo je troje djece i jedanaest žena, a većina muškaraca bili su stariji. Najmlađa žrtva imala je 7, najstarija 88 godina, a ubijeno je čak sedmoro članova obitelji Vuković. Ubijeni su “na okrutan način, vatrenim i hladnim oružjem”. Prema iskazima obitelji žrtava, stanovnici Medara vjerovali su kako će ih u slučaju ulaska Hrvatske vojske u selo zaštititi snage UN-a (UNPROFOR – “United nations protection forces”), čija se baza nalazila u neposrednoj blizini, dvadesetak metara od kuće žrtve Željka Dička. Nisu ih zaštitili.
Ovo su imena ubijenih ljudi: Ljeposava Burujević, rođena 1925.; Mile Burujević, rođen oko 1935.; Rade Čanak, rođen 1907.; Draga Čanak, rođena 1919.; Ruža Dičko, rođena 1943.; Željko Dičko, rođen 1967.; Draga Đumić, rođena 1919.; Jovan Grmuša, rođen 1933.; Jela Mrkonjić, rođena oko 1945.; Anka Niniković rođena 1919.; Nikola Popović, rođen 1927.; Nada Popović, rođena 1930.; Dragan Romanić, rođen oko 1935.; Zorka Tomić, rođena 1927.; Kata Vlaisavljević, rođena 1930.; Anđelija Vuković, rođena 1959.; Ranko Vuković, rođen 1955.; jedanaestogodišnji Goran Vuković, rođen 1984. ; osmogodišnja Gordana Vuković, rođena 1987.; Milutin Vuković, rođen 1945.; Cvijeta Vuković, rođena 1950. i Dragana Vuković, rođena 1988., djevojčica od sedam godina. Posmrtni ostaci ubijenih ekshumirani su petnaest godina nakon zločina, u srpnju 2010., ali, prema posljednjim informacijama, sve žrtve ni do danas nisu identificirane.
Ustavni sud još nije odlučio
Zločin nikada nije istražen ni kažnjen. Nije, čini se, stigao ni do faze tužiteljske istrage. Prema informacijama Centra za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba, još je u predistražnom postupku protiv nepoznatih počinitelja, premda valja napomenuti da je akcija ‘Bljesak’, za razliku od često kaotičnih obrambenih akcija hrvatskih snaga četiri godine ranije, 1991., kada je HV bila tek u povojima, bila hijerarhijski jasno strukturirana vojno-policijska operacija u kojoj se točno znalo koje postrojbe napadaju na kojim pravcima. Tjednik Novosti prenio je informacije hrvatskog Ministarstva obrane prema kojima su na tom području napredovale „81. gardijska bojna, Peta gardijska brigada te dijelovima Prve, Druge i Treće gardijske brigade“. Prema tvrdnjama odvjetnika žrtava, u Medarima u trenutku zločina nije bilo paravojnih postrojbi samoproglašene Republike Srpske Krajine. Do ljeta 2010. istraga zločina bila je u nadležnosti Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, a potom je prebačena na Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku. Prošle godine, u povodu 29. obljetnice zločina, Documenta je pozvala “policiju i Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku da okončaju predistražne radnje i podignu optužnicu koju najavljuju godinama”.
Pravdu su neke od žrtava pokušale ostvariti same. Radmila i Mirjana Vuković, koje su na dan zločina srećom bile kod rođaka u BiH, ali su im ubijeni otac Milutin (50), majka Cvijeta (45) i sedmogodišnja mlađa sestra Dragana, 4. rujna 2006. podnijele su tužbu pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški. Dva mjeseca kasnije sud odbija tužbu kao “neosnovanu”. Tužiteljstvo, pak, odbilo je njihov zahtjev za nagodbom, jer je ocijenilo da ubojstvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin nego “ratna šteta”, pa je zato, prema tumačenju tužiteljstva, predmet otišao u zastaru. Štoviše, naloženo im je da plate sudske troškove postupka, i zbog toga je određena ovrha njihove nedovršene kuće u Medarima, koju je Općinski sud u Novoj Gradiški čak dva puta pokušao prodati. Nije bilo zainteresiranih. Prošle godine, hrvatska je vlada otpisala sva slična potraživanja od ratnih žrtava, pa je sestrama Vuković, nadajmo se, bar njihova kuća ostala. One, pak, nisu odustale od potrage za pravdom. Podnijele su tužbu Ustavnom sudu o kojoj, prema posljednjim informacijama, Ustavni sud još nije odlučio.
Trideset godina kasnije, Hrvatska svake godine – a na okrugle obljetnice naročito – svečano obilježava početak uspješnog oslobađanja zapadne Slavonije. Prema podacima hrvatskog Ministarstva branitelja, u akciji Bljesak poginula su 42 vojnika HV-a, 162 su ranjena, od kojih su devetorica preminula od posljedica ranjavanja. Tadašnji vođa samoproglašene RSK Milan Martić zbog osvete za Bljesak naredio je raketiranje Zagreba, u kojemu je 2. i 3. svibnja 1995. ubijeno sedmoro, a ranjeno 205 civila. Zbog tog je ratnog zločina Milan Martić 2008. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora.
Do danas je zločin u Medarima bolno i sramotno prešućen. Žrtava se sjeća malotko osim njihovih najbližih. Među njima su i sestre Zvjezdana i Slađana koje su ostale bez roditelja i bez mlađe sestre. One pamte jedinu utješnu priču iz tog košmara ubijanja i rata; priču o “hrvatskom vojniku kojem do danas ne znaju ime”. Dogodila se istog tog bolnog dana, na današnji dan prije trideset godina. “Nakon nekoliko sati išli su od kuće do kuće kako bi, valjda, provjerili je li itko ostao živ”, ispričala je Zvjezdana za zagrebačke Novosti. “Čule smo da se netko približava, pa smo se sakrile u ormar. ‘Molim vas, nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive’, preklinjala sam vojnika koji nas je pronašao. ‘Ne brinite, došao sam da vas spasim’, odgovorio je i potom me uzeo u naručje, a drugi seku. Tako su nas nosili do obližnje kuće u kojoj je bio Crveni križ”.
Boris Pavelić (Autonomija/foto: documenta.hr)