Trideset godina kasnije – hodamo po krvi. Hodamo po lažima. Hodamo po nepravdi
“Tuzlanska kapija je sveto mjesto. Ne samo za Tuzlake. Ne samo za Bosance i Hercegovce. Nego za svakog normalnog čovjeka kojem srce nije istrunulo. Kapija je podsjetnik da su djeca sanjala, ljubila se, svirala gitaru, smijala se i pravila planove – sve dok ih granata ispaljena sa srpskih položaja nije rasula kao latice maslačka.Trenutak prekinut u vječnosti. Ironično, za Dan mladosti, oficiri koji su se kleli u bivšu državu i njen Dan mladosti, ubilu su tu mladost. Toliko o zakletvama i časti oficirskoj. Ali neka znaju svi Đukići ovog svijeta – pravda možda kasni, ali jednom – jednom mora doći. Ako ne zbog njih – onda zbog svih onih dječaka i djevojčica koji nisu stigli da odrastu.“
Trideset godina. Tri decenije. Više od hiljadu i po sedmica. Toliko je prošlo od 25. maja 1995. godine. Dana kada je pakao sišao na zemlju, među djecu Tuzle. Dana kada je srpska granata, ispaljena iz pravca Ozrena, tačno u 20:55 sati, rasporila mladost, ljubav i život. Na licu mjesta ubila je 71 osobu. Prosjek godina mrtvih? Dvadeset i tri. Najmlađi, Sandro Kalesić, imao je nepune tri godine. Njegovo malo tijelo, njegovo djetinjstvo, njegovo sutra – rasuto je po asfaltu i pred očima njegovih roditelja.
O njegovoj smrti na tuzlanskoj Kapiji otac Dino kaže: “Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.”
Danas će otac Dino opet, po ko zna koji put, pročitati u srBskim četničkim medijima kako mu je dijete ubio bombaš samoubica, a pročitaće još i kako je zločinac Novak Đukić koji je naredio artiljerijsku paljbu i ubio dijete zapravo “nevin čovjek“.
Ubijena djeca i zločinci na slobodi
A danas bi Sandro imao 33 godine. Možda bi imao djecu. Možda bi bio u dijaspori. Možda bi bio panker ili softverski inžinjer. Možda bi jednostavno bio čovjek. A ništa se od toga nije desilo, jer je ubistvo prekinulo taj potencijal. Jer su mu u ime „Velike Srbije“ odredili prekid dječijeg života.
U zemlji koja danas sebe zove demokratskom i evropskom, u Srbiji, čovjek koji je naredio to ubistvo – Novak Đukić, komandant Taktičke grupe „Ozren“ Vojske Republike Srpske – slobodno šeta. Pije kafu, drži predavanja po desničarskim tribinama i revizionističkim smetlištima, gdje mu se tapše po ramenu i prišaptava: „Heroj si, generale, nisu ti mogli ništa!“
A Tuzlanska Kapija? Ona je mjesto tuge i opomene. Masovna grobnica pod vedrim nebom. Kapija je postala simbol jedne mladosti koju su, u zenitu života, prekinuli oni koji i danas uživaju zaštitu države, crkve, akademije, sudstva i političkih elita. Samo neko ko nije čovjek može danas reći da se tamo ništa nije desilo.
A desilo se. I to je sudski utvrđeno.
Sud Bosne i Hercegovine je 2009. godine pravosnažno osudio Novaka Đukića na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tokom suđenja dokazano je da je naredio granatiranje centra Tuzle 25. maja 1995. godine. Granata kalibra 130 mm, ispaljena s položaja koje je kontrolisala njegova jedinica, pala je u epicentar mladosti – Kapiju – bez ijedne vojne mete u blizini. Cilj je bio jedan: civilne žrtve. Što više, što brutalnije, što besmislenije.
Đukić je u junu 2014. godine, pod izgovorom „liječenja“, otišao u Srbiju i nikada se nije vratio. Srbija je odbila da ga izruči, pozivajući se na razlike u pravnim standardima. Beogradski sud nije samo ignorisao presudu – već je otvoreno ponizio sve žrtve masakra.
Oni koji su ubijeni nisu brojevi. Oni su ljudi. Među njima:
- Sandro Kalesić (3)
- Sabina Hidić (17)
- Vanja Todorović (18)
- Željka Knežević (20)
- Emira Selimović (21)
- Jasna Nešković (17)
- Dalibor Stojanović (21)
- Edin Mujić (18)
- Slobodan Marković (22)
- Nedim Mujkić (19)
…i još više od 60 nevinih duša, čija imena danas ne zna ni Narodna skupština Srbije, ni entitetski parlament u Banjoj Luci, ni crkveni velikodostojnici SPC-a, koji dijele ordenje ubicama, ali ih znaju njihovi roditelji, prijatelji, poznanici. I zna ih ova zemlja, krvavim pamćenjem posuta.
Prognana istina
U Republici Srpskoj, istina nije dobrodošla. Entitet u kojem i dalje postoje škole, ulice i trgovi sa imenima ratnih zločinaca – entitet u kojem se genocid negira, a zločini slave – i dalje sramno šuti. Negira se i Kapija. Negira se Sandro. Negira se svaka teška suza iz majčinskih očiju koja je potekla tog dana.
I kad pitate neke, pa i obrazovane i informisane, šta se desilo u Tuzli, dobijete natuknice iz kabineta ratnih zločinaca: „To su muslimani sami sebi uradili.“ I ne, ne šalim se! To ozbiljno izgovaraju ljudi koji rade na univerzitetima. Ljudi koji odgajaju djecu. Ljudi koji žive pored vas, ljudi koji vode svoje unuke u šetnju.
Trideset godina kasnije – hodamo po krvi. Hodamo po lažima. Hodamo po nepravdi. Hodamo, kao zombiji, kroz zemlju u kojoj se masovni zločini poriču, a zločinci uzdižu u legende.
Jer, u zemlji u kojoj ni jedna institucija – ni Skupština Srbije, ni entitetski organi, ni Srpska pravoslavna crkva – nije u stanju izgovoriti riječ „izvinjenje“, u zemlji koja još nije rekla jedno prokleto „žao nam je“, djeca se ubijaju drugi put. Prvo eksplozivom. Onda šutnjom i zaboravom. Evo, napravite eksperiment sami sa sobom pa pogledajte i prebrojte koliko medija u Srbiji i RS-u su prenjeli vijest o 30 godina od maskara na Tuzlanskoj kapiji.
A svijet?
- OHR je godinama tražio od Srbije da ispoštuje presudu i izruči Đukića. Bezuspješno.
- Vijeće Evrope i Evropska komisija su upozorili da je odbijanje Srbije da sprovede presudu ozbiljno kršenje međudržavne pravne saradnje.
- Human Rights Watch je još 2016. označio Srbiju kao „sigurno utočište za ratne zločince“, upravo na primjeru Đukića.
- OSCE je izjavio da je njegovo izručenje ključno za vladavinu prava i poštovanje žrtava. Ništa nije pomoglo.
Jer Đukićev dosije je ne samo dokaz o ratnom zločinu – već ogledalo društva koje ga slavi.
Nema Dana žalosti. Nema minuta šutnje. Nema vijenca sa Andrićevog venca. Samo cementirani muk. Samo nova generacija Đukića u vojničkim čizmama, kojima je negcija zločina postala agenda za uspjeh u zemlji-sigurnoj kući za ratne zločince.
Tuzlanska kapija je sveto mjesto
I da se razumijemo, Tuzlanska kapija je sveto mjesto. Ne samo za Tuzlake. Ne samo za Bosance i Hercegovce. Nego za svakog čovjeka kojem srce nije istrunulo. Kapija je podsjetnik da su djeca sanjala, ljubila se, svirala gitaru, smijala se i pravila planove – sve dok ih metar smrtonosnog eksploziva nije rasuo kao latice maslačka. Njihove cipele su ostale. Njihovi dnevnici. Njihove suze. Njihova nedosanjana mladost. Trenutak prekinut u vječnosti. Ironično, za Dan mladosti, oficir koji su se kleli u bivšu državu i njen Dan mladosti, ubilu su tu mladost. Toliko o zakletvama i časti oficirskoj.
I dokle god Srbija i RS ne priznaju da su ta djeca ubijena u njihovo ime – nema pomirenja. Nema istine. Nema zdravog društva. Nema ni budućnosti, ako hoćete!
A do tada – svake godine, 25. maja, stajat ćemo pred Kapijom u Tuzli. Čitati imena. Paliti svijeće. I vikati: „Niste zaboravljeni! I neka znaju svi Đukići ovog svijeta – pravda možda kasni, ali jednom – jednom mora doći.
Ako ne zbog njih – onda zbog Sandra.
Zbog svih onih dječaka i djevojčica koji koji nisu stigli da odrastu.
Dragan Bursać (Autonomija/naslovna fotografija: Zenit.ba)