S obje strane granice stvorena je atmosfera nepovjerenja, uzajamnog sumnjičenja i zloslutnog neprijateljstva
Trideset godina nakon Oluje, završne bitke rata u Hrvatskoj koji je u četiri godine odnio više od petnaest tisuća života a pola milijuna ljudi privremeno ili trajno ostavio bez domova, s obje strane Dunava polažu se temelji za novo nasilje, ne daj bože novi rat: države i društva više se komemorativno ne sjećaju ratnih žrtava i ne stvaraju uvjeti da se slične strahote nikada više ne ponove; upravo obrnuto, huška se i naoružava, svađa pa čak i prijeti, i ako se tako nastavi, u današnjoj globalnoj atmosferi ratova, klimatskog i političkog pregrijavanja i jezivog, nekažnjenog nasilja, to neće moći izaći na dobro.
Kronološki precizno može se pratiti stvaranje te zloslutne i neprijateljske atmosfere. U siječnju prošle godine, Danijel Radeta, socijaldemokratski gradski vijećnik u Zadru, gradu na hrvatskoj obali, prijavio je policiji prijetnje nakon što je čak sedam puta uzastopce napadnut na ulici jer je izglasavanje gradskog proračuna uvjetovao uklanjanjem murala s fasade na ulazu u Zadar koji je Radeta opravdano nazvao ustaškim: obris lica vojnika u crnom šljemu sa simbolom hrvatske šahovnice s prvim bijelim poljem i natpisom ispod: “Naša Oluja nikada ne prestaje”.
Nije prošlo mjesec dana, a isti takvi prijeteći murali osvanuli su u nizu drugih dalmatinskih mjesta: Novalji, Benkovcu, Škabrnji, Sukošanu, Turnju, Privlaci, Murteru, Pirovcu, Sinju, Tugarima… Eno ih, i danas su ondje, baš kao i onaj u Zadru. Danijel Radeta, pak, na prošlim se lokalnim izborima, u svibnju ove godine, kandidirao za gradonačelnika Zadra, i izgubio.
U travnju prošle godine, na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj treća politička snaga postao je Domovinski pokret, stranka krajnje desnice koju su osnovali disidenti HDZ-a desne struje s nacionalistički, često protusrpski orijentiranim vukovarskim ratnim veteranima. HDZ Andreja Plenkovića, koji je do tada osam godina vladao u koaliciji s nacionalnim manjinama, gradeći sve bolje odnose sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, ne uspjevši sklopiti koaliciju u centru i na lijevom centru, mirne se duše okrenuo Domovinskom pokretu – koji je, pak, ulazak u vlast uvjetovao izbacivanjem stranke Srba u Hrvatskoj, Samostalne demokratske srpske stranke, SDSS-a, koju vodi ugledni hrvatski političar Milorad Pupovac, iz svakog sudjelovanja u vlasti, na svim razinama.
Posljedice koalicije HDZ-a s krajnjom desnicom nije trebalo dugo čekati. “Jebem ti mater četničku, tebe ćemo prvog zaklati. Prvog ćemo te zaklati“, dobacio je usred bijela dana, na glavnom trgu u Zagrebu, nedugo nakon što su HDZ i DP postigli dogovor, nepoznati muškarac Zoranu Pusiću, predsjedniku Antifašističke lige i jednom od najuglednijih aktivista za ljudska prava u regiji. “Često primam prijetnje, ali većinu ne shvaćam ozbiljno. Ali ovaj put osupnula me okrutnost prijetnje i spremnost na nasilje. Na trenutak mi se učinilo kao da sam se mimoišao s Maksom Luburićem. Stekao sam dojam da u sadašnjim političkim okolnostima neki ljudi misle kako je došlo njihovih pet minuta“, kazao je Pusić medijima.
U siječnju ove godine, osuđenik Haškog suda za ratne zločine Vojislav Šešelj objavio je na srpskoj režimskoj televiziji Informer fotografiju osobne iskaznice hrvatskog novinara Mateja Devčića, poduprijevši tako grotesknu i apsurdnu ali mnogo puta ponovljenu tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, da se srpski studenti koji su pokrenuli prosvjede protiv njegova režima obučavaju – u Hrvatskoj. U sljedećih nekoliko mjeseci, Srbija će protjerati petnaestak hrvatskih državljanki i državljana, od pet predstavnica nevladinih udruga do hrvatske liječnice koja je u Beogradu radila i osnovala obitelj. Nakon što je reagirala Europska komisija protjerivanja su potom prestala, nalog za deportaciju hrvatske liječnice pred sudom je naknadno opozvan, ali žena je već bila napustila Srbiju, u kojoj nitko nikada nije istražio zašto su, zapravo, svi ti ljudi protjerani.
S obje strane granice stvorena je atmosfera nepovjerenja, uzajamnog sumnjičenja i zloslutnog neprijateljstva. Koliko je to samo daleko od vremena kada su nekadašnji predsjednici Srbije i Hrvatske – Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Boris Tadić, a prije njega čak i predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović – iskreno pokušavali poboljšati odnose dviju zemalja! Sjeća li se danas još itko isprike koju je Marović izrekao 2003., tijekom boravka u Beogradu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića? “Želim se kao predsjednik ove državne zajednice u ime prošlosti, koju ne možemo zaboraviti ni ispraviti, ispričati za sva zla koja je bilo koji građanin Srbije i Crne Gore učinio bilo kome u Hrvatskoj”, kazao je Svetozar Marović, a Mesić prihvatio i uzvratio sličnom isprikom? Čak tri godine ranije, ispriku Hrvatskoj uime Crne Gore izrekao je, prvi uopće u regiji, tadašnji crnogorski predsjednik Milo Đukanović. A sjeća li se još itko kako su se predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović 2010. susreli u Vukovaru, zajedno otišli na Ovčaru, poprište zločina nad Hrvatima, i u Paulin Dvor, poprište zločina nad Srbima, te izrekli uzajamne izjave žaljenja i oprosta? Danas, sve je to zaboravljeno; danas, “naša Oluja nikada ne prestaje”.
Lavina nepovjerenja i mržnje kotrlja se dalje. Polovinom lipnja, na graničnom prijelazu između Hrvatske i Srbije uhićen je i u beogradski pritvor priveden Krunoslav Fehir, ključni svjedok na suđenju osječkom gospodaru rata Branimiru Glavašu, kojemu se u Hrvatskoj već osamnaest godina sudi za ratni zločin likvidacije srpskih civila u ratnom Osijeku 1991. godine. Uhićenje Fehira apsurdno je: Osječanin kojega je vlastiti otac 1991. maloljetnog, sa šesnaest godina, odveo u Glavaševu jedinicu da ondje maloljetan sa snajperom čuva stražu i stjecajem okolnosti svjedoči ratnom zločinu nad dva srpska civila, pa čak i da puca na jednoga od njih, četrnaest godina nakon rata, 2005., svjedočio je u tužiteljstvu i u hrvatskom tjedniku Feral Tribune o svim tim zločinima. U sudskom procesu koji je uslijedio, i koji traje do dana današnjega, Fehir je cijelo vrijeme bio ključni svjedok, i protiv njega u Hrvatskoj nikada nije podignuta optužnica. Sada, 34 godine nakon zločina i osamnaest godina nakon što je sudski postupak u Hrvatskoj počeo, Fehira hapsi Srbija, da mu jedinome sudi zbog zločina s kojim sama nema baš nikakve veze: ubojstva su počinjena u Hrvatskoj, a i počinitelji i žrtve hrvatski su državljani. Fehir je u beogradskom pritvoru pretrpio ozbiljne prijetnje, a da nema ugledne beogradske aktivistkinje za ljudska prava Nataše Kandić i ljudi poput nje, ni danas vjerojatno ne bi imao vjerodostojnog odvjetnika – apsurdan, nepravedan i zloslutan slučaj koji se sasvim uklapa u aktualnu atmosferu mraka koji vlada regijom.
Ali vrhuncu razloga za zabrinutost, naravno, svjedočili smo prije mjesec dana, u petak, 4. srpnja, na Hipodromu u Zagrebu, gdje je Marko Perković Thompson, najpoznatiji po ratnoj pjesmi koja počinje ustaškim pozdravom, održao koncert na kojemu je nekoliko stotina tisuća ljudi, na njegovo “Za dom…” gromoglasno, u jedan glas, uzvratilo “Spremni!!!”. Taj “spremni!!!” odjekuje i danas: u proteklih mjesec dana, ustaški je pozdrav u Hrvatskoj postao neka vrsta nakaradne pop-kulturne krilatice dana, maligan i zloslutan ali posvuda dobrodošao, i samo su još rijetki razumni novinski komentatori – poput Jelene Lovrić, veteranke dobrog hrvatskog novinarstva koja je ime stekla još osamdesetih odvažno se i inteligentno suprotstavljajući Slobodanu Miloševiću – izrekli ozbiljnu zabrinutost za smjer kojim je Hrvatska već daleko odmakla.
Ništa zato – Momčilu Bajagiću Bajagi u nekoliko je hrvatskih gradova u to vrijeme otkazan već najavljeni koncert, a Zoran Pusić primio je novu prijetnju. Četiri dana nakon Thompsonova koncerta – preciznije, “koncerta” – Pusiću je stiglo pismo potpisano sa “Za dom spremni”. “Nažalost propustili smo priliku 90-ih da vas po kratkom postupku sredimo. Molimo Boga da se ta situacija ponovi pa da vam jebemo mater odnosno da vas noć proguta. Nemoj mislit da te ne pratimo i da te nećemo sresti, treba se samo mala prilika ukazati”, pisalo je, među ostalim, u poruci poznatome antifašistu i borcu protiv ustaštva, nacizma i antisemitizma. Tri dana kasnije, stiglo mu je slično prijeteće pismo, opet potpisano sa “Za dom spremni”. Policiji je prijavio prijetnje.
Desetak dana kasnije, prijeteće pismo potpisano također ustaškim pozdravom primio je i Boris Milošević, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća (SNV), institucije manjinske samouprave Srba u Hrvatskoj. Staloženi i dobronamjerni pravnik iz Šibenika, čiji je otac u ratu devedesetih bio hrvatski vojnik a baka poslije Oluje ubijena na oslobođenom području, nedavno je na mjestu predsjednika SNV-a zamijenio uglednoga Milorada Pupovca, socijaldemokrata kojega je samo ratni i poslijeratni kontekst, silom prilika, odveo u politiku nacionalnog identiteta, i obojica čine sve što mogu da u Hrvatskoj primire atmosferu neprijateljstva i razviju kulturu pomirenja i uzajamnog razumijevanja. Gotovo uzalud: prijetnja Miloševiću kristalno je jasna poruka hrvatske radikalne desnice Srbima u Hrvatskoj – ne želimo vas ovdje.
Reakciju Srbije nije trebalo dugo čekati. Tjedan dana nakon što je Miloševiću stiglo prijeteće pismo, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije svojim je državljanima, preporučilo da se „od 1. do 10. avgusta 2025. godine uzdrže od putovanja u Republiku Hrvatsku.” “Ministarstvo spoljnih poslova savetuje državljanima Republike Srbije da, ukoliko se u pomenutom periodu nađu u Hrvatskoj, izbegavaju skupove i druga javna okupljanja koja nose rizik od incidentnih situacija”. Bila ta preporuka opravdana ili ne, poslužila je kao povod za novi krug diplomatskih prepucavanja priopćenjima.
U četvrtak, 31. srpnja, u povodu 30. obljetnice Oluje, u središtu Zagreba održana je smotra Hrvatske vojske: cijeli politički i vojni vrh zemlje, uz mnoge razdragane građane, slio se na ulice kojima su tutnjali tenkovi i oklopna vozila, vojni kamioni vukli rakete i dronove, a nebo iznad Zagreba parali američki helikopteri i francuski vojni avioni. Jedan je hrvatski medij tim povodom objavio naslov koji odaje sav apsurd tog, navodno, mirotvornog mimohoda: “Veličanstvena zahvala ratnicima koji su obranili Hrvatsku i smotra sile koja ne prijeti nikome”. Ne prijeti nikome? O tome možda bolje svjedoče nedavno objavljeni podaci prema kojima je samo u Oluji poginulo više od dvije i pol tisuće ljudi. O onome što donosi rat danas kao da više nitko ne govori: samo u Hrvatskoj odnio je oko petnaest tisuća života; tristo tisuća Hrvata protjerano je 1991. sa svojih ognjišta; dvjesto tisuća Srba otišlo je 1995. zauvijek iz svojih kuća u Hrvatskoj; trećina zemlje srušena; strašne političke, psihološke i emotivne posljedice rata razaraju ovo društvo do dana današnjega. Paradoks je u tome što je vjerojatno najbolju izjavu o ratu ovih dana dao čovjek od kojega bi se takva izjava ponajmanje očekivala, ali i koji o ratu vjerojatno najviše i zna – hrvatski general Ante Gotovina, ratni zapovjednik u Oluji, kojega je Haški sud, nakon prvotne osude na 24 godine zatvora, u žalbenom postupku oslobodio optužbe za ratne zločine u Oluji. Na vojnom mimohodu Gotovina je novinarima rekao ovo: “Rat je dolina smrti, u njoj se gine svaki dan. Najčešće mladi. I civili. I mnogi su prognani. Mi se molimo Bogu za mir.” Da, molimo za mir, jer na tridesetu obljetnicu Oluje, pokatkad se čini kao da nam je samo to još preostalo.
Boris Pavelić (Autonomija/Naslovna fotografija: Centar za građansko obrazovanje)
Tekst je napisan i preveden uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu” i saradnje portala Autonomija i PreshevaPRESS-a.